Razmjena poslovnih kovčega i značajnih pogleda između Toma Cruisea i Jasona Stathama u urbanom akcijskom krimi trileru “Collateral” (2003.) može podsjetiti na onaj godinu dana raniji mimoilazak Arnolda Schwarzeneggera i Dwaynea “The Rock” Johnsona u filmu “Dobrodošli u džunglu”.

Stari dobri Schwarzenegger simbolično je predao štafetu mlađem Johnsonu i rekao mu “Have fun”. Međutim, redatelj Michael Mann (“Posljednji Mohikanac”, “Probuđena savjest”) radi inverziju i mlađi Statham predaje “štafetu” starijem Cruiseu uz dodatak “Enjoy L. A.”.

Mann je bio vizionar i prepoznao je da je Cruise u akcijskom uzletu nakon “Mission: Impossible 2” i “Minority Report”. Podsjetimo, Cruise je tek sredinom dvijetisućitih postao prava akcijska zvijezda, snimivši od 1986. do 2000. samo tri akcije (“Top Gun”, “Dani groma”, “Nemoguća misija”).

No, “Collateral” nije Cruiseov novomilenijski akcijski blockbuster na kakve smo naviknuti, prije je inverzija Cruiseova akcijskog blockbustera ili čak “anti-Cruise movie”. Naime, u svojem posljednjem velikom filmu, još uvijek neprepoznatom modernom klasiku, Mann je subvertirao glumčev imidž (akcijskog) heroja i pretvorio ga u nominalnog negativca.

Uzme li se u obzir i “Intervju s vampirom”, nije ovo bio prvi put da Cruise glumi “negativca”, ali Lestat nije bio tako mračan kao Vincent, plaćeni ubojica, sociopat i nihilist, štoviše, Mann je u “Collateralu” dao megazvjezdanom glumcu vjerojatno najmračniju (i ponajbolju) ulogu karijere poslije “Magnolije” i “Oči širom zatvorene”.

Ne čujete svaki dan Cruisea kako izgovara sarkastične “one-linere” (“Ubio si ga!? Ne, meci i pad su ga ubili…”) i filozofsko-nihilističke rečenice a la “Milijuni galaksija, stotine milijuna zvijezda i točkica na jednoj u treptaju, to smo mi, izgubljeni u svemiru. Policajac, ti, ja… Tko primjećuje?”

Subvertirao je Mann i akcijski žanr: netko bi u prvih desetak minuta mogao pomisliti da će gledati romantičnu komediju kad taksist Max (Jamie Foxx), možda i najneobičniji protagonist nekog redateljeva filma, flertuje s putnicom Annie (Jada Pinkett Smith) otkrivajući joj svoje želje i snove koje sniva dok životari vozeći taksi.

Taj segment mogao bi biti najsavršeniji romantični kratkiš da se odvoji od ostatka. Konačno, Mann je subvertirao i klasičnog mannovskog lika striktne i manijakalno pedantne poslovne etike. Jer Vincent je istovremeno protagonist i antagonist, predstavljajući obje strane istog novčića.

On je i Frank iz “Lopova” i Vincent Hanna i Neil McCauley iz “Vrućine”, kronični usamljenik i izopćenik koji, pak, nema neku svoju Jessie ili Eady da barem prividno prikrije tu usamljenost i izopćenost. Definitivno postoji razlog zašto Cruiseov plaćeni ubojica ima sijedu kosu i nosi sivo odijelo s istobojnom kravatom koje kao da mu je osobno skrojio Tom Ford, izgledajući “skockanije” i od Roberta De Nira u “Heat”.

Vincent je sve samo ne crno-bijeli lik i on ima sličnosti s antiestablišmentskim akterima drugih filmova izvan Mannove filmografije, recimo Tylerom Durdenom iz “Kluba boraca” i Morpheusom iz “Matrixa”, u smislu kako pokušava probuditi uspavanog Maxa i razotkriti njegovu i našu stvarnost.

To je stvarnost otuđenog novog milenija u kojem malo toga ima smisla i ljudi su samo točkice u treptaju svjetala velegrada ispod zvjezdanog nebeskog svoda, od ulične rasvjete na praznim cestama, gdje možete sresti i kojota (iznimno poetičan trenutak), preko neona noćnih klubova do osvijetljenih poslovnih nebodera, a baš tu se, nimalo čudno, odvija najveći dio filma.

Preuzevši štafetu od “Taksista”, “Istrebljivača” pa i “Vrućine”, “Collateral” je utjecao na egzistencijalističke novomilenijske filmove o usamljenosti i izolaciji kao što su “Her” i “Locke”, ali i akcijske trilere s bliskim revolverašenjima i tučnjavama u klubovima poput “Johna Wicka”, uz tu razliku da junak Keanua Reevesa nije razgovorljiv kao Vincent niti promišlja egzistenciju tako duboko poput njega.

“Sedamnaest milijuna ljudi. Peto najveće gospodarstvo na svijetu i nitko se ne poznaje. Čitao sam o tipu koji uđe u podzemnu i umre. Šest sati se vozio podzemnom prije nego što je itko primijetio njegovo tijelo kako kruži po L. A.-u, a ljudi sjede i izlaze pokraj njega. Nitko ne primjećuje”, govori ogorčeni Vincent, tip sa zanimljivim pogledom na svijet koji uspijeva u konačnici izazvati simpatije gledatelja.

“Moramo izvući najbolje od toga. Improvizirati, prilagoditi se okolini, Darwin, sranja se događaju, ‘Knjiga promjene‘, što god, čovječe…”, smatra on.  Njegovu filozofiju preuzeo je i Mann, vizionarski se prilagodio novomilenijskoj okolini i improvizirao, odnosno eksperimentirao kad je film većinski snimio digitalnom tehnologijom (“high definition digital video”) umjesto na filmskoj vrpci, kao prvi hollywoodski redatelj koji je to učinio i najavio novi trend.

Akcijski triler sjecište je dviju era kad je (ne samo) Mann u pitanju i spaja staro i novo, žanrovsko i umjetničko, odvijajući se u istom L. A. svemiru kao “Heat”, ali devet godina kasnije i djeluje kao smjena generacija, što je simbolizirano scenama njihova početka i završetka (Neil ulazi u priču silazeći s vlaka, a Vincent u vlaku izlazi iz priče).

Digitalna fotografija daje filmu dokumentaristički “feel” koji se sve snažnije osjeća na svako novo gledanje. “Collateral” je puno više od akcijskog trilera – dokumentarac o novomilenijskoj urbanoj osamljenosti i izoliranosti. Malo tko to primjećuje.

Source: slobodnadalmacija.hr