Zatvorski film je jedan od najvitalnijih žanrova i u svojoj dugogodišnjoj povijesti iznjedrio je nisku klasika, počevši od “Rupe” i “Ptičara iz Alcatraza” s početka šezdesetih. Izabrati najbolji “prison movie” nije nimalo lako pored spomenutih naslova, “Hladnorukog kažnjenika”, “Bijega iz Alcatraza”, “Ponoćnog ekspresa”, “Iskupljenja u Shawshanku”…

Pa ipak, ako se baš mora izabrati, izbor bi vjerojatno pao na klasik Franklina J. Schaffnera, snimljen prema autobiografskoj bestselerskoj knjizi Henrija Charrierea zvanog Papillon koji je, nepravedno optužen za ubojstvo, osobno proživio i preživio 14 godina u kažnjeničkoj koloniji u Francuskoj Gvajani.

Pogađate, to je “Leptir” (“Papillon”, 1973.), ponajbolji i svakako najgrandiozniji zatvorski film s epskim zamahom, osjećajem za avanturu, nezaboravnim likovima zatvorenika u tumačenju Stevea McQueena i Dustina Hoffmana te veličanstvenom glazbom Jerryja Goldsmitha. Ekstraordinarni “Leptir” leti iznad klasičnog zatvorskog filma kao prava pravcata odiseja o težnji za slobodom čovjeka s nadimkom Papillon i po grandioznosti u svom žanru usporediv je s “Lawrenceom od Arabije” Davida Leana.

“Ti si ‘Papillon’, zar ne?”, pita jedan lik kad ugleda tetovažu leptira na Charriereovim prsima. Nema što, Papillon je prepoznatljiv lik, jedan od najprepoznatljivijih kinematografskih zatvorenika zahvaljujući najdramskijoj ulozi McQueena, začetnika trenda akcijskih junaka iza rešetaka (“The Great Escape”) koji je potvrdio Clint Eastwood s “Alcatrazom” i predao štafetu filmovima kao što su “Lock Up”, “Death Warrant”, “Escape Plan”, “Get The Gringo”, “Avengement”…

On ima prednost u odnosu na okovane prethodnike i nasljednike zato što je McQueen dobio priliku izreći ključnu, zasigurno najcitatniju rečenicu kad je u pitanju “prison movie”, definirajuću za žanr i njegove prkosne, nepokorene heroje, a Schaffner režirao par scena za anale s kulminacijom u bacanju Papillona s visoke litice, njegovom skoku u slobodu.

Dotad i otad više su se pamtile izjave upravitelja zatvora, tipa “Ovdje imamo neuspjeh u komunikaciji” iz “Cool Hand Lukea”, koja se čuje u uvodu antiratne pjesme “Civil War” grupe Guns N’ Roses, ili “Ovo je pakao, a ja ću ti biti vodič” (“Iza rešetaka”), kao i opis samog zatvora poput “Alcatraza” (“Tko ga je nazvao ‘Hrid’, nije se zezao”).

Međutim, Papillonova rečenica “Hej, gadovi, još sam tu!” dala je definitivnu izjavu za vječnost i zatvorenicima koji su više ostali u sjećanju po nekim situacijama (oklada “nitko ne može pojesti 50 jaja” u “Hladnokrvnom kaženjeniku”) ili njihovim djelima (izborena pauza za radničko pivo kao simbol kratkotrajne slobode u “The Shawshank Redemption”). Rečenica je toliko moćna i ostala bi u uhu sve i da je Papillon nije ponovio dvaput, uz blagu varijaciju (“Još sam tu gadovi!”).

Charriereova četrnaestogodišnja zatvorska kalvarija dojmljivo je presena u “Papillonu” koji razbija okove žanra kao zatvorski film s velikim uplivom egzotične pustolovine. Nijedan zatvorski film nije došao ovako blizu avanturi i obratno u scenama kad Papillon bježi kroz džunglu punu zamki iz budućeg serijala o Indiani Jonesu (u jednom momentu McQueen nosi šešir kao Indy) i “Južnjačke utjehe”, uz dašak “Bountyja” u prizorima s domorocima i domorotkinjom.

Pustolovnost dinamizira dvo-i-pol-satno trajanje filma koji protok godina oslikava i u ostarjelom izgledu likova, a prenosi usijanu atmosferu realistički rekonstruirane zatvoreničke kolonije usred južnameričke džungle i močvare “tisuću milja od ničega”. Miris znoja, bolesti, truleži, pokvarenih zubi u ustima zatvorenika dopire s ekrana.

Naši vodiči kroz taj pakao su izdržljivi čovjek od akcije Papillon i ranjivi intelektualac Louis Dega (odlično kontrastirani McQueen i Hoffman), obijač sefova kojemu su namjestili umorstvo i najbolji krivotvoritelj u Francuskoj, sklon izjavama tipa “Odoljeti iskušenju pravo je mjerilo karaktera”.

Akcijski McQueen (“Bijeg”) i dramski Hoffman (“Diplomac”) glumački se nadopunjuju dok se među njihovim likovima razvija emotivno prijateljstvo nakon što Papillon ponudi Vegi zaštitu u zamjenu za novac za pokušaje bijega i gledatelj za njih mari i navija da prežive.

Pobjeći s otoka je nemoguća misija: struja je jaka i ne možeš otplivati ako uopće dođeš do obale kroz neprijateljski nastrojenu džunglu i s lovcima na bjegunce za petama, a za prvi pokušaj bijega slijede dvije godine samice, za drugi pet, plus tu je i giljotina.

No, stoički Papillon svejedno planira bijeg i spreman je na sve, neljudske uvjete i limitirane porcije hrane u umjetnički i košmarno oslikanom mraku samice gdje se našao u dva navrata da odguli dvostruku kaznu zbog pokušaja bijega, jeo bube i gubio zube.

Upravitelj zatvora Barrot (William Smithers) trudio se skršiti Papillona fizički i psihički, slomiti nesalomljiva krila “Leptira”, ali nije uspio. Radeći korake i sklekove, Papillon se nije zapustio, a dodatno ga je inspirirala noćna mora kad je u samici usnuo da je “kriv” zbog “potrošenog života”. Nakon toga je definitivno odbio proživjeti život koji se nije dogodio, odnosno da živ(otar)i u zatvoru.

“Papillon” je snažna egzistencijalistička i avanturistička drama o preživljavanju, ali i življenju, tj. životu s porukom “nikad se ne predaj, nikada ne odustaj” i još jednim nezaboravnim krajem u Schaffnerovu opusu nakon “Planeta majmuna”, ali optimističnijem. Tužan i nadahnjujuć film slavi život, nadu i slobodu, izdržljivost i nepokorenost ljudskog duha utjelovljena u Papillonu. “Hej, gadovi, još sam tu!”

Source: slobodnadalmacija.hr