Suđena je bila uloga grofa Drakule za Nicolasa Cagea, pa i sam “Renfield”. Cage je maštao o toj ulozi kad je počeo glumiti, a prije 30 godina, 1988., nastupio je u filmu “Poljubac vampira”, kad je za potrebe uloge pojeo pravog žohara, kao što bube u “Renfieldu” jede njegov mladi imenjak Nicholas Hoult u titularnoj ulozi Drakulinog familijara, tj. sluge.
Nadalje, Cageov ujak Francis Ford Coppola snimio je 1992. “Drakulu”, glumac je 2000. producirao “Sjenu vampira” i u intervjuu za “Slobodnu” 2009. otkrio da voli “Nosferatua”. Povrh toga, za Cagea govore da je vampir nakon što je netko iskopao fotografije ljudi otprije stotinjak godina kojima podosta nalikuje.
Svakako, Cage pristupa horor komediji “Reinfeld” maksimalno uživljeno, kao da je čekao priliku na ovu ulogu cijeli život.
Puno je glumaca odigralo Drakulu kroz povijest kinematografije, od Bele Lugosija, preko Christophera Leeja i Garyja Oldmana do Leslieja Nielsena (parodija “Drakula: Veseli mrtvac”) i Adama Sandlera koji je dao glas “princu tame” u animiranom serijalu “Hotel Transilvanija”.
Cage stvara “cageovskog” Draculu, ali kroz svoju interpretaciju kanalizira svakoga od njih radeći svojevrsni “best of”, najviše Lugosija i njegove manire, pokazujući da je Tim Burton mogao i njega angažirati u toj ulozi u “Edu Woodu”. Lugosi je dobio sjajnu posvetu u uvodnoj montaži koja kronicira početke odnosa narcističkog šefa Drakule i vjernog podanika Roberta Montaguea Renfielda.
Redatelj Chris McKay (“Lego Batman Film”, “The Tomorrow War”) ubacuje Cagea u crno-bijele kadrove “Dracule” iz 1931. godine i to izgleda sjajno. “Ne pijem vino”, izgovara Cage “trade mark” rečenicu legendarnog krvopijca iz pera pisca Brama Stokera i gotovo je prisvaja, čini svojom, kao što je svojim načinio lik Drakule. Kad Cage kaže “Ja sam (grof) Drakula”, gledatelj mu vjeruje na riječ.
Prepoznaje ga i pod debelim slojem izvrsne groteskne prostetike/maske u trenucima kad je Drakulino lice rascvjetano nakon susreta s lovcima. Glumac je zagrizao ulogu i posvetio joj se do kraja, on evidentno gušta i prenosi usput gušt na gledatelja. Drakula je njegova najbolja i najnadahnutija izvedba posljednjih godina uz nastupe u “Svinji”, “Nepodnošljivoj težini golemog talenta” i “Mandy”.
Egocentričan, manipulativan, zavodljiv, sarkastičan, riječju urnebesan, Cageov Drakula je drukčiji od prethodnih inkarnacija i njegovo zubalo više podsjeća na Leptiricu u odnosu na prijašnje “prinčeve tame”, a portretiran je kao najgori šef na svijetu koji “siše” život iz zaposlenika i ne da mu mira, čak i Bond-negativac željan “svjetske dominacije”, što se slaže s Leejem koji je glumio i u “Čovjeku sa zlatnim pištoljem”.
“Ne tražim puno samo krv nekoliko desetaka nedužnih ludi. Želim nesvjesne turiste, časne sestre, bus pun navijačica”, Drakula govori Reinfeldu kao “bog, besmrtnik, nezasitno svemoćno biće”. S ovako raspoloženim Cageom prava je šteta što je Drakula sporedan lik, kako sugerira naslov filma koji se ne zove po njemu, već po Renfieldu.
Srećom, Hoult je dobar kao Renfield u ulozi na tragu glumčeva zombija iz “Toplih tijela” i odnos njegova lika s Drakulom je komično potentan: sluga želi napustiti gospodara jer mu je dojadilo višestoljetno služenje prezahtjevnog šefa. Njihova veza je “toksična”, stoga Renfield želi iz nje izaći. Za početak, on se prijavljuje u jednu od onih terapijskih grupa podrške, gdje ljudi imaju slična iskustva s toksičnim vezama i govore o svojim čudovištima, nesvjesni tko je Renfieldovo čudovište.
Potencijal filma je bio golem na račun toga i Renfieldova suprostavljanja šefu da živi život kakav želi i simboličnog suočavanja sa svojim demonima. Zato je šteta što se film disbalansira i opterećuje podzapletima, udaljavajući gledatelja od osnovne priče kad na scenu stupi obitelj Lobo iz podzemlja New Orleansa (vode je majka Shohreh Aghdashloo i sin Ben Schwartz) koju iza rešetaka želi smjestiti prometna policajka Rebecca (Awkwafina), a u nju se Renfield zaljubljuje.
Ipak, zahvaljujući gangsterima crvena i crna komedija dobiva akcijski prefiks. Akcijske scene su koreografski živahne i prilično krvave, premda više na stripovski (“300”, “Sin City”) nego hororski način, čak i crtanoliki. McKay potječe iz animiranog svijeta i to se osjeti u jarkoj šarolikoj vizualizaciji filma (fotografija, scenografija) te scenama koje izgledaju kao da je netko pretvorio “Looney Tunes” ekstremni akcijski film poput “Ubrzanja” ili njegovog nastavka nadomak horora poput “Zle smrti”, s gejzirima pretežno računalno generirane krvi i letećim udovima.
Utoliko, kad pojede bube poput Bubimira, Renfield postaje svojevrsni superjunak nadljudske snage na približnom tragu Drakule (u Stokerovu romanu je zbog toga bio okarakteriziran kao luđak) i koristi tanjure iz restorana da s njima sasiječe udove negativaca. Nešto tako nismo vidjeli u filmovima o Drakuli s Leejem, kamoli Lugosijem, budući da su se držali normativa uobičajenog sisanja krvi iz vrata, a ne da (s)kidaju glave s tog istog vrata.
Najluđa scena u tom smislu slijedi u trenutku kad Renfield iščupa ruke od torza jednog od negativaca i s njima počne mlatiti druge. Nešto tako nije izveo ni John Wick čiju izjavu “Trebat ću oružje, puno oružja”, posuđenu od Nea iz “Matrixa”, Renfield štosno parafrazira prije završne bitke. “Trebat ću bube, puno buba”.
Source: slobodnadalmacija.hr
