
Jedina glumačka zvijezda u kultnom niskobudžetnom filmu “Gone In 60 Seconds” redatelja i glumca H.B. Halickija iz 1974. bila je Eleanor, odnosno sportski automobil Ford Mustang. Dakako, Eleanor se pojavljuje i u remakeu “Nestali za 60 sekundi” (“Gone In Sixty Seconds”, 2000.) režisera Dominica Sene i producenta Jerryja Bruckheimera.
Eleanor je “jednorog” junaka, ali više nije jedina zvijezda filma. Sada je zvijezda Nicolas Cage s kojim je Bruckheimer snimio “Hrid” i “Con Air”. Zvijezda filma je i Angelina Jolie, kao i druge poznate face – Robert Duvall, Will Patton, Giovanni Ribisi, Scott Caan, Delroy Lindo, Vinnie Jones…
Bruckheimer je “Nestale za 60 sekundi” radio kao remake za MTV generaciju po recepturi “Con Aira” (i “Armageddona”) u smislu da je za 20 milijuna dolara angažirao nikad popularnijeg Cagea i oko njega osovio ansambl raznolikih glumaca u ulogama šarolikih likova u nadi da će se ponovno dogoditi nekakva blockbustersko-nezavisnjačka glumačka magija unutar akcijskog spektakla.
Konačno, “Gone In Sixty Seconds” potpisuje scenarist “Con Aira” Scott Rosenberg kojeg je Bruckheimer vrbovao nakon njegova scenarija za “Čekajući smrt u Denveru”, ponajbolji tarantinovski krimić koji Quentin Tarantino nije napisao i režirao. Nažalost, magija se baš i nije dogodila.
Spotovski stilizirani, produkcijski ispolirani “Nestali za 60 sekundi” dovoljno je atraktivan i umjereno zabavan blockbuster, no manje nezaboravan u odnosu na prijašnje suradnje Bruckheimera i glumca-oskarovca, nekmoli Cageov akcijski klasik iz tog perioda “Čovjek bez lica”.
Kad smo kod Cagea i Bruckheimera, potpisnik ovih redaka je unatrag 20-ak godina svako toliko pogledao “The Rock” i “Armageddon”, posebice “Con Air” i “Face/Off”, ali nije se vraćao “Gone In Sixty Seconds”. Novo gledanje “Nestalih za 60 sekundi” otkrilo je zašto.
Bilo bi pretjerano reći da je film “sranje”, kako je o(t)pisan u Tarantinovu kultu “Otporan na smrt”. No, Cage je na momente preglumljen do daske (pjesma “Low Rider” i “Let’s ride”), Jolie glumački i pojavno isforsirana, akcija je prolongirana i pretrpana podzapletima, likovi klišeizirani, dijalozi znaju biti budalasti u pokušaju da budu “cool”, a situacije povremeno glupaste.
Neki od spomenutih filmova s Bruckheimerovim potpisom ponekad su pokazivali istovjetne mane, ali bi ih nivelirali spektakularnijom akcijnošću i maštovitijom verbalizacijom. Originalni film je trajao sati i pol i doista isporučio ono što je obećao – uništavanje 93 auta u 40 minuta.
Remake traje blizu dva sata i pritom nerijetko vozi u leru, a završna potjera, kad Cage napokon da gas i do akcijske daske, traje dvostruko manje od prethodnikove. Premisa je ponovno potentna i urgentna, uz dodatak sentimentalne bratske ljubavi. Junak, ovaj put bivši kradljivac automobila nazvan Memphis Raines (Cage), mora izići iz mirovine i ukrasti 50 auta za 72 sata kako bi ih isporučio kriminalcu Raymondu (Christopher Eccleston iz “Sasvim malo ubojstvo” kao još jedan britanski negativac u američkim akcijama) i otplatio dug za brata Kipa (Ribisi).
Sat otkucava i situacija je smrtno ozbiljna: Raymond je zaprijetio zgnječiti Kipa u automobilu na otpadu vozila u sceni na tragu slične u “Obračunu u Malom Tokiju” i ubiti njega i Memphisa ukoliko ne dobije automobile, možda i njihovu majku (Grace Zabriskie). Međutim, unatoč policajcima za petama i podsjetnicima na vrijeme do “deadlinea”, “Gone In Sixty Seconds” se većinski ne uspijeva prometnuti u napeti akcijski triler, a ozbiljnost filma je razbijena u startu kad Kip tijekom pljačke srebrnog Porschea najavi da će uzeti alat iz prtljažnika i uzme ciglu s kojom razbije staklena vrata autosalona.
To je rijetko zgodan humoristički trenutak, ali film je izgubio tenziju u težnji da bude zabava za najširu publiku s obligatornom komedijom i perifernim “comedy sidekick” likovima. Dosta je reći da pas Duvallova lika u odsudnom trenutku pojede omotnicu s ključevima auta nakon čega ekipa traži laksativ i čeka da obavi svoje.
Srećom, taman kad gledatelj počne razmišljati da je Tarantino u pravu i da film možda i jest “sranje”, “Nestali za 60 sekundi” ubacuje u (naj)višu brzinu za adrenalinski “muscle car” klimaks koji se predugo čekao, ali i dočekao. Je li jednak broj automobila uništen kao u originalu ili ne, uništenje je režirano efektno u stilu blockbusterske atrakcije sukladno 90 puta većem budžetu novog filma.
Jurnjava na tragu kinematografije sedamdesetih (“Francuska veza”) ili osamdesetih (“Pobješnjeli Max 2”, “Živjeti i umrijeti u L.A.-u”), evocirane u dvije godine mlađem “Roninu”, ovdje je modernizirana prema zahtjevima spotovske režije (brza izmjena kadrova itd.) i poslužila je kao model za “Brze i žestoke”, “Terminatora 3”, “Matrix Reloaded”, “Zločeste dečke 2”…
Eleanor juri već viđenim ulicama i alejama Los Angelesa (prepoznati ćete ih iz “Plavog groma” i “Terminatora 2”) s policijskim vozilima i helikopterom u retrovizoru, ali Bruckheimer i Sena se trude da potjera ne bude “deja vu” i zadivljuju gledatelja “posebnim dodacima”. Divovski spremnik plina se otima kontroli poput projektila i raznosi sve ispred sebe, a tu je i kugla za rušenje. Samo zbog završne potjere filma gledatelj na Cageovo pitanje “Hoćeš li se provozati?” može odgovoriti kao Jolie – “Kvragu da!”.
Source: slobodnadalmacija.hr