Melodramski film “Tori i Lokita (“Tori et Lokita”) zasijeca se u sjećanje puno više od posljednja dva ostvarenja belgijske braće Dardenne – “Nepoznate djevojke” i, naročito, “Mladog Ahmeda”. Braća su opet fantastična i vratila su se u formu filmova “Dva dana, jedna noć” (osobni favorit) i “Dječak s biciklom” iz koje su ispali kad su snimili “Young Ahmed”.
Premda, pitate li Cannes Film Festival, Dardenneovi su uvijek u formi: za “Mladog Ahmeda” su osvojili nagradu za režiju, nastavivši niz canneskih priznanja započet s dvije Zlatne palme za “Rosettu” i “Dijete” (nagrađeni za scenarij “Lornine tišine”, dobili Grand Prix za “The Kid With The Bike”).
“Tori i Lokita” stižu u pravo vrijeme. Taman kad se činilo da ih Ken Loach posljednjih godina debelo nadmašuje na polju humanističkih sociorealističkih drama s filmovima “Ja, Daniel Blake” i “Oprostite, mimoišli smo se”, Dardenneovi su pokazali kako nisu još za penziju.
Najnoviji uradak braće uvlači gledatelja u priču od prvog krupnog kadra tinejdžerske djevojke Lokite (Joely Mbundu) dok je službenici iz imigrantskog ureda ispituju u vezi mlađeg “brata” Torija (Pablo Schils) ne bi li utvrdili trebaju li joj dati papire za život u Belgiji.
Papiri bi omogućili Lokiti “obuku za domaćicu” i makli je s ulice gdje zajedno s Torijem prodaje drogu za Betima (Alban Ukaj), vlasnika restorana koji je paravan za dilanje. Lokita je nevoljko ušla u ilegalni biznis/podzemni svijet ne bi li otplatila dug prema krijumčaru za to što ju je doveo iz Italije i poslala nešto para mami.
Ona i Tori balansiraju između Betima, krijumčara, policije i potencijalne deportacije. Svaki dan donosi neki novi stres, ali moraju izdržati radi njezinih dokumenata. Harmonični bratsko-sestrinski odnos Torija i Lokite je srce filma, iako oni nisu biološki brat i sestra, ali se ponašaju kao da jesu, čuvajući vječito jedno drugome leđa otkako su se sreli na brodu.
Dardenneovi režiraju zbivanja i vode uvjerljive mlade glumce s prepoznatljivim osjećajem za realističnu dramsku “sad i ovdje” urgentnost i neposrednost nadomak dokumentarizma (naturščici u glavnim ulogama, opservacijska kamera iz ruke, duži kadrovi), pretvarajući gledatelja u bespomoćnog promatrača njihove potresne drame koja se odvija u trenutku.
Želimo ući u ekran i zaštititi ih nekako od prijetnji na svakom koraku u društvu i svijetu lišenom ljudskosti, posebice kad Lokita u drugoj polovici bude prebačena na farmu kanabisa izvan grada i film poprimi konture napetog trilera kao rijetko neki uradak s potpisom braće.
Stupanj tenzije je sve veći kako situacija za Torija i Lokitu prelazi s lošega na gore. Ponovno zainteresirani za društvene marginalce, Dardenneovi još uvijek imaju potrebu intervenirati, ispravljati nepravde društva, ali stječe se dojam da su, baš kao i Loach, sve ogorčeniji stanjem u svijetu i da sve manje vjeruju u nadu, koliko god još uvijek imali vjere u male ljude i njihov nepobjedljivi (?) ljudski duh.
Život u njihovim filmovima nikad nije bio “pjesma Havaja”, a sada je imigrantska pjesma sa Sicilije. Pjesmica koju su imigrantski klinci Tori i Lokita naučili na Siciliji, a pjevaju je u par navrata, počevši od karaoka, obilježava film bratskog dvojca i proganja gledatelja nakon odjavne špice. Kad pjesmu ne možete izbaciti iz glave danima poslije gledanja filma, to je znak da ste posvjedočili nečem prilično nezaboravnom.
Source: slobodnadalmacija.hr
