Praznik rada, Prvi maj, definira se kao “dan solidarnosti radništva i općenito radnih ljudi cijeloga svijeta”, a obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobu s policijom smrtno stradalo više radnika-štrajkaša.
Zajednički praznik radničke klase svih zemalja našao se u naslovu novog filma istaknutog bosanskohercegovačkog redatelja Pjera Žalice, nastalog i u hrvatskoj koproduciji (producentska kompanija Propeler). Film “Praznik rada” svečano je zatvorio Sarajevski filmski festival krajem prošloga ljeta, a u kina diljem BiH krenuo koncem listopada i zabilježio rekordno vikend-otvaranje, nakon čega se prometnuo u hit, najveći bosanskohercegovački u posljednjem desetljeću.
Uspjeh je film ostvario i u regiji, osvojivši nagradu publike na ljubljanskom LIFFe-u, ali i izvan nje, uzme li se u obzir Grand Prix na Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi. Hrvatska premijera “Praznika rada” dogodila se jesenas na ZFF-u, no njegova kinodistribucija je simbolično sačuvana za pred ovogodišnji Prvi maj.
U uvodu filma ekipa sredovječnih sarajevskih prijatelja/susjeda “tarantinovski” raspreda o mesu i mesarima za proslavu Prvog maja koji je “proleterska tradicija”. Jedan od njih, Savo (Boris Isaković), došao je u Sarajevo iz strane zemlje Kanade, gdje – reći će kasnije – “ljudi za Prvi maj protestiraju”, a “kod nas vrte janje”.
Pripreme za Prvi maj bivaju narušene kad njihov susjed Fudo bude uhićen. “Odvedoše Fudu”, usklikne netko i šokira okupljeno društvo u kojem se nalaze i Numo, Mujke, Žuna i Cijo (Admir Glamočak, Aleksandar Seksan, Emir Hadžihafizbegović, Ermin Bravo).
Fudo je, pokazat će se, uhićen pod sumnjom za ratni zločin iz ratnih devedesetih, i to točno u trenutku kad se njegov sin Armin (Muhamed Hadžović) pojavio u gradu s trudnom suprugom Dibom (Labina Mitevska) da iznenadi oca nenajavljenim dolaskom iz Njemačke nakon dugih deset godina.
Šokiran, Armin odluči istražiti je li mu otac stvarno kriv, a Fudino uhićenje je okidač da na površinu izađe traumatična ratna prošlost glavnih likova i nanovo se otvore njihove nikad do kraja zatvorene stare rane, što je provodna autorska nit svakog Žaličinog filma.
Od “Gori vatra” i “Kod amidže Idriza” do “Koncentriši se, baba”, uključujući i “Žabu” za koju je napisao scenarij, Žalica je gravitirao ka dramama na razmeđi tragedije (više) i crne komedije (manje) o reperkusijama rata i poraća na domaće male ljude iz radničke klase raznolikih generacija s pripadajućim traumama, etničkim podjelama i sukobima, manjkom “prvomajske” solidarnosti.
I “Praznik rada” nastavlja u sličnom tonu kao četvrti film jednog prilično ujednačenog opusa, “tragedija koja se trudi postati komedija” i zatvara krug otvoren prije 20 godina njegovim prvijencem “Gori vatra” koji je preuzeo štafetu od Oscarom nagrađene “Ničije zemlje” Danisa Tanovića i predao je ostvarenjima Jasmile Žbanić (“Grbavica”, “Quo vadis, Aida?”).
“Gori vatra” ostaje ponajbolji Žaličin uradak, ali i “Praznik rada” ima vrlina i filmčiniji je od “Koncentriši se, baba”, manje kazalištarski sveden. Ima tu općih mjesta o nasljeđu rata i mentalitetu balkanskog čovjeka, no drama je realistična, a emocije su autentične zahvaljujući i glumcima, posebice kad alkohol progovori iz ljudi i rasprave se užare zatežući tenzije od verbalnog do fizičkog obračuna.
“Ajmo dok ovdje krv nije pala”, čujemo. Žalica niže zanimljiva opažanja u vezi rata (“Rafal ne bira”), pripadnosti (“Gdje se sekiraš, tu ti je kuća”), suživotu (“Je li život ili nije život?”) i životu malih ljudi koji su zapeli u prošlosti (“Šta ima u životu? Sve stari hitovi!”, “Njega više nema. Nema ni nas…”). Redatelj nije odveć optimističan. “Gdje ćemo”, pita jedan lik pri kraj filma. “U p.m.”, odgovara drugi. “Sretan” Prvi maj.
Source: slobodnadalmacija.hr
