Serijsko-ubilački trileri bili su isključiva domena Hollywooda, naročito u osamdesetima, devedesetima i ranim dvijetisućitima, s filmovima “Odjevena da ubije”, “Omča”, “Autostoper”, “Kad jaganjci utihnu”, “Potez lovca”, “Sedam”, “Hannibal”, “Crveni zmaj”… No, sve se promijenilo prije 20 godina, kad je premijeru imao južnokorejski biser “Sjećanja na ubojstvo” (“Salinui chueok”/”Memories Of Murder”, 2003.) redatelja i koscenarista Joon-ho Bonga.
“Sjećanja na ubojstvo” su višestruko značajan komad novomilenijske kinematografije. Film je prebacio “serial killer” triler iz Amerike u Južnu Koreju i otvorio vrata filmskim serijskim ubojicama iz Španjolske, Njemačke i Irana (“Močvara”, “Zlatna rukavica”, “Sveti pauk”).
Jednako tako, “Memories Of Murder” je predstavio Bonga kao redatelja koji obećava i oslikao obrise njegova autorstva (“Domaćin”, “Snowpiercer”, “Majka”, “Parazit”) te navijestio podizanje južnokorejskog “novog vala” 2003. (“Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće”, “Oldboy”), odnosno pretvaranja Južne Koreje u veliku kinematografsku silu novog milenija.
Ovako jedinstven film o serijskom ubojici, nadahnut istinitom pričom o neriješenim ubojstvima iz osamdesetih, nije se vidio dotad, pa i otad. Bong je snimio najljudskiji ili najživotniji “serial killer” triler, koliko god bio filmičan i režijski virtuozan. Pod “najljudskiji” cilja se na živopisne likove policajaca koji su sve samo ne profesionalci iz američkih filmova.
Policajci kao što su Park Doo-man (glavno muško lice novog južnokorejskog filma Song Kang-ho) i njegov temperamentni partner Cho Young-Koo (Kim Roi-ha) više su nekompetentni lakrdijaši nego spretni heroji, imaju mane, neiskusni su, potkapacitirani i (zbog toga) očajni i frustrirani, skloni nasilju.
“Najživotniji” se odnosi na situacije, kaotične, apsurdne, čudne, užasne, melankolično-komične, ali i poetične, poput svakodnevnog žvota. Sve to je zalog da Bong s lakoćom organski spaja nekoliko žanrova u cjelinu, što će raditi i u kasnijim filmovima, u ovom slučaju na trenutke urnebesnu crnu komediju i misteriozni atmosferični mračni triler na granici političke alegorije i tragične drame o bolnom sjećanju na jednu eru.
Uvodna scena perfektno svodi sve prethodno napisano. Godina je 1986. i kadar suncem pomilovanog polja riže evocira idiličan jesenji dan na selu kojeg se nostalgično prisjećamo iz djetinjstva. Klinci doista i napučuju kadar igrajući se na polju, ali idilu prekida pronalazak beživotnog tijela neke nesretnice u odvodnoj cijevi.
Na poprište zločina dolazi Park Doo-man, lokalni policajac iz provincije Gyeonggi. Sveprisutna kamera fluidno zvijera po poprištu i kronicira kaos i nemar, sugerirajući koliko Park i ostali policajci nisu dorasli zadatku i vični nečem takvom. Ljudi i djeca šetaju unaokolo, policajac se stropošta niz padinu, a u odsudnom momentu preko potencijalnog dokaznog materijala (trag cipele) prelazi traktor.
Sličan ton vlada i malo kasnije, kad Park napadne policajca iz Seula Seo Tae-Yoona (Kim Sang-kyung) misleći da je sumnjivac, i to tako da skoči u zrak i prokine ga s obje noge, iako evidentno nije Jackie Chan. Govoreći o sumnjivcima, Park i Cho će uhititi mentalno hendikepirana seoskog mladića (Park No-shik) i nasilu izvući priznanje iz njega u nekolicini nelagodnih scena neovisno o tome što nema šanse da je on ubojica, da bi zatim nesretnik dobio “Nike” tenisice u formi isprike.
Dakako, film umije biti i vrlo napet, pa i postupno sve intenzivniji i jeziviji kad se prepozna obrazac serijskog ubojice: ženske žrtve su nosile crveno, umorene kad je padala kiša i pronađene zavezane s gaćicama ili najlonkama na glavi. Mlada policajka (Ko Seo-hee) otkriva da žrtve ne povezuje samo crvena odjeća na kišni dan, već i pjesma “Gloomy Letter” koja biva naručena na radiju od strane jednog “usamljenog čovjeka” i poklapa se s umorstvima.
Kiša potiče jezovitu atmosferu horora i misterije u noćne sate, posebice jer se Bong voli suptilno prikrasti gledatelju i iznenaditi ga ukazanjem neidentificiranog serijskog ubojice iz polja riže na samom rubu kadra gdje se ubrzo i gubi nakon što zgrabi žrtvu. Saznanje da jedan osumnjičenik ne govori ono što je napravio nego vidio također umije nakostriješiti kožu, kao i spoznaja da ubojičina pjesma svira baš sad kad je kiša.
Da tragedija bude veća, možda bi policija tad i uhvatila ubojicu da većina policajaca nije poslana da uguši studentski prosvjed protiv vojne diktature u obližnjem gradu. Tko god da je bio ubojica, možda i jedan od protivnika sistema, on je za svoja nedjela iskoristio društveno-političku situaciju i nekompetenciju lokalnih policajaca koji su, u nedostatku domaćih tehnoloških resursa, morali dati DNK sjemena jednog sumnjivca (Park Hae-ill) na analizu u Ameriku i čekati rezultate.
Osjećaj beznadežnosti, uparen mišlju da zlo može pobijediti i ostati nekažnjeno, eksponencijalno raste kako film ide prema kraju i policajci su sve dalje od istine, tj. otkrivanja ubojičina identiteta, otprilike kao u sjajnom, četiri godine mlađem “Zodijaku” s kojim “Sjećanja na ubojstvo” dijele motiv očaja i opsesije lovaca na serijskog ubojicu bez lica. Završnica se simbolički odvija u neposrednoj blizini tunela u čijoj će tami nestati osumnjičenik. Istina o serijskom ubojici zauvijek ostaje u mraku tunela bez svjetla na kraju.
Source: slobodnadalmacija.hr
